ProZ.com translation contests »
11th ProZ.com translation contest: "Contemporary society" » English to Serbian » Entry #12680


Source text in English

Translation #12680

We're accustomed to glamour in London SE26: Kelly Brook and Jason Statham used to live above the dentist. But when Anouska Hempel's heels hit the cracked cement of the parking space outside my flat, it's hard not to think of those Picture Post photographs of royalty visiting bombed-out families during the second world war. Her mission in my modest tract of suburbia is, however, about more than offering sympathy. Hempel—the woman who invented the boutique hotel before it bore any such proprietary name—has come to give me information for which, judging by the spreads in interiors magazines and anxious postings on online DIY forums, half the property-owners in the Western world seem desperate: how to give an ordinary home the look and the vibe of a five-star, £750-a-night hotel suite. To Hem­pelise, in this case, a modest conversion flat formed from the middle slice of a three-storey Victorian semi.

"You could do it," she says, casting an eye around my kitchen. "Anyone could do it. Absolutely no reason why not. But there has to be continuity between the rooms. A single idea must be followed through." She looks out wistfully over the fire escape. "And you'd have to buy the house next door, of course." That's a joke. I think.

...

It's worth pausing, though, to consider the oddness of this impulse. The hotel room is an amnesiac space. We would be troubled if it bore any sign of a previous occupant, particularly as many of us go to hotels in order to do things we would not do at home. We expect a hotel room to be cleaned as thoroughly as if a corpse had just been hauled from the bed. (In some cases, this will actually have happened.) The domestic interior embodies the opposite idea: it is a repository of memories. The story of its inhabitants ought to be there in the photos on the mantelpiece, the pictures on the wall, the books on the shelves. If hotel rooms were people, they would be smiling lobotomy patients or plausible psychopaths.
Naviknuti smo na sjaj zvezda u našem kraju Londona (poštanski okrug SE26): Keli Bruk i Džejson Stejtam su nekad stanovali iznad našeg lokalnog zubara. Ali kada je Anuška Hempel zaštektala svojim potpeticama po ispucalom betonu na parkingu ispred mog stana, teško je bilo ne pomisiliti na foto-reportaže iz časopisa "Picture Post" o pripadnicima Kraljevske porodice u poseti onima koji su tokom Drugog svetskog rata postali beskućnici nakon bombardovanja. Medjutim, njena misija u mom skromnom delu londonskih predgradja je bila više nego pružanje moralne podrške. Hempel - žena koja je izmislila butik-hotel pre nego što mu je dodeljeno to posebno ime - došla je da mi da savete za kojima, ako je suditi po podužim člancima u magazinima za unutrašnje uredjenje i po vapajućim porukama na "uradi-sam" forumima na Internetu, pola vlasnika nekretnina na Zapadu očajno tragaju: kako dati običnom domu izged i utisak izuzetno skupog hotelskog apartmana s pet zvezdica. Kao Hempel-izovati, u ovom slučaju, jedan skroman stan preuredjen is središnje horizontalne kriške jedne vertikalno podeljne trospratne kuće iz Viktorijanskog perioda.

"Vi bi to mogli da uradite" kaže ona, prelečući pogledom moju kuhinju "svako bi to mogao. Absolutno nema razloga zašto to ne bi bilo moguće. Ali mora postojati doslednost od jedne do druge prostorije. Mora se do kraja slediti jedna jedinstvena ideja". Pogledala je sa setom kroz požarni izlaz: "Takodje bi trebalo da kupite i kuću s druge strane vertikalne podele". Mislim da se šalila.
….
Ipak je vredno zastati i razmotriti blagu nastranost ovakvog poriva. Hotelska soba je prostor lišen pamćenja. Bilo bi nam neprijatno ako bi taj prostor pokazivao bilo kakve tragove onih koji su prethodno u njemu boravili, naročito ako imamo na umu da mnogi od nas idu u hotel da bi radili ono što ne bi radili u sopstvenom domu. Očekujemo od hotelske sobe da bude temeljno očišćena, kao da je neki mrtvac upravo odnešen iz kreveta (u nekim slučajevima, to će biti ono što se zaista I dogodilo). Unutrašnjost doma je otelotvorenja sasvim suprotne zamisli: to je mesto gde se čuvaju uspomene. Životna priča onih koji tu obitavaju treba da je prisutna u vidu fotografija postavljenih nad kaminom, slika koje vise na zidovima, kroz izbor knjiga na policama. Da su kojim slučajem živi osobe, hotelske sobe bi bile nasmešene lobotomičarke ili bi sasvim uverljivo mogle da prodju kao psihopate.


Discuss this entry