We're accustomed to glamour in London SE26: Kelly Brook and Jason Statham used to live above the dentist. But when Anouska Hempel's heels hit the cracked cement of the parking space outside my flat, it's hard not to think of those Picture Post photographs of royalty visiting bombed-out families during the second world war. Her mission in my modest tract of suburbia is, however, about more than offering sympathy. Hempel—the woman who invented the boutique hotel before it bore any such proprietary name—has come to give me information for which, judging by the spreads in interiors magazines and anxious postings on online DIY forums, half the property-owners in the Western world seem desperate: how to give an ordinary home the look and the vibe of a five-star, £750-a-night hotel suite. To Hempelise, in this case, a modest conversion flat formed from the middle slice of a three-storey Victorian semi.
"You could do it," she says, casting an eye around my kitchen. "Anyone could do it. Absolutely no reason why not. But there has to be continuity between the rooms. A single idea must be followed through." She looks out wistfully over the fire escape. "And you'd have to buy the house next door, of course." That's a joke. I think.
...
It's worth pausing, though, to consider the oddness of this impulse. The hotel room is an amnesiac space. We would be troubled if it bore any sign of a previous occupant, particularly as many of us go to hotels in order to do things we would not do at home. We expect a hotel room to be cleaned as thoroughly as if a corpse had just been hauled from the bed. (In some cases, this will actually have happened.) The domestic interior embodies the opposite idea: it is a repository of memories. The story of its inhabitants ought to be there in the photos on the mantelpiece, the pictures on the wall, the books on the shelves. If hotel rooms were people, they would be smiling lobotomy patients or plausible psychopaths. | Navikli smo se na čari Londona SE26 (Sydenham): Kelly Brook i Jason Statham nekad su živjeli iznad zubara. Ali kad su potpetice Anouske Hempel udarile u raspuknuti beton parkirnog mjesta ispred mog stana, teško je bilo ne pomisliti na fotografije Picture Post-a sa članovima kraljevskog plemstva prilikom posjeta obiteljima koje bijahu žrtvama bombardiranja za drugog svjetskog rata. Njeno poslanje u skromnim dijelovima mog predgrađa je više no pružanje podrške. Hempelica -žena koja je izumila boutique hotel prije no što je što se je nosio iti slično ime-došla je k meni kako bi mi pružila saznanja za koja se čini da ih, sudeći prema reportažama časopisa za unutarnje uređenje i nestrpljivim objavama na online Uradi Sam forumima, očajnički želi polovica kućevlasnika Zapadnoga svijeta: kako običnom domu dati izgled i vibru apartmana hotela sa pet zvjezdica od 750 funti za noć. Hempelizirati, u ovom slučaju, skroman stan adaptiran iz središnjeg dijela troetažnog viktorijanskog dvojnog objekta. "Mogli biste to učiniti," reče ona, bacajući poglede po mojoj kuhinji. "Svatko bi mogao to učiniti. Nema posve nikakvog razloga zašto ne. Ali mora postojati neprekinutost među prostorijama. Mora se pratiti jedna zamisao." Sjetno pogleda preko požarnog stepeništa. "I, morali biste kupiti susjednu kuću, naravno." To je šala. Bar ja tako mislim. ... Vrijedi ipak zastati, kako bi se razmotrila čudnost ovog poticaja. Hotelska soba je zaboravljiv prostor. Zasmetalo bi nam kad bi nosila ikakav znak prisustva prethodnog stanara, osobito stoga što mnogi od nas odlaze u hotele kako bi činili ono što doma ne bismo. Očekujemo da hotelska soba bude tako temeljito očišćena kao da je upravo iz kreveta izvučeno truplo. (U nekim će slučajevima tome uistinu biti tako.) Domaćinski interijer utjelovljuje suprotnu zamisao: on je pohrana sjećanja. Priča njegovih stanara tamo mora biti, u fotografijama iznad kamina, slikama na zidu, knjigama na policama. Kad bi hotelske sobe bile ljudi, bile bi nasmiješeni lobotomirani pacijenti ili uvjerljivi psihopati. |